Dux Croatorum
četvrtak, 31.01.2013.
Za pedera spremni !
Nit sam vidovnjak, nit dolazim iz budućnosti, ali bez greške mogu reći kako za pet do deset godina u Hrvatskoj pederi ne samo da će moć hodati uzdignute glave, već će biti najprodavaniji reklamni, televizijski, ukratko općenarodni brend. A zbog koga i zašto ? I opet zahvaljujući svojim trenutno najljučim neprijateljima, koji im laganu pripremaju herojsku ulogu u narodu. Crkva i HDZ.
Svi pamtimo kako se tamo davnih francekovih godina zveckalo sa ustaškim i partizanskim kosturima. I što se desilo sa tim partizanima ? Desilo se da je za par godina predsjednik posto preživjeli Jugoslavenski fosil, a još kasnije pomama za starim partizanskim filmovima. Mi mladi koji, da se politiku pitalo, nebi nikad znali ništa o narodnoj oslobodilačkoj borbi sve smo saznali iz filmova i serija, i to baš onako kako su drugovi i drugarice nekad davno i htjeli da znamo. Zašto, a zato jel je narod to htio gledati, revoltirani i siti od Crkve i HDZ-a, baš su partizane htjeli. Znamo i Sanaderove zlatne godine i njegove generale, Haag, branitelje i svašta nešta. Istina pomamili se par godina nakon sanaderovog pada za Gotovinom, ali tko danas više trza na branitelja ? Ni Jaci suza više neće preko oka, pa kome će drugome onda. NI na registar branitelja ne trzamo, jednostavno ne zanimaju nas HDZ-ovi branitelji, iz istog razloga iz kojeg nas zanimaju partizanski filmovi, iz revolta.
Pa zamislimo što će tek biti za koju godinu sa pederima, masturbatorima i sličnima ? Svaka kuća će imat bar jednog pedera, ili u najmanju ruku, ako nas nikad nisu uspjeli natjerati da na pročelja kuća vjesimo našu trobojnicu, siguran sam da će mnogi bez beda objesit dugine boje. Zapravo jedine svadbe na koje ćemo imat priliku bit pozivani bit će pederske, jer se drugi ionako nitko ne ženi. Možda budemo među prvima koji usvoje i zakone o posvajanju, zapravo, sudeći po tome kako smo do sada reagirali na svako silovanje naroda od strane Crkve i HDZ-a velike su šanse da ćemo bit prva zemlja u kojoj će se javit heterofobija kao opći narodni pokret. I opet zbog koga ? Zbog crne rupe ovog naroda Crkve i HDZ-a. Pa savjetujem da pederi, masturbatori i ini puste i Crkvenjake i HDZ da se razmašu u svom križarskom pohodu, tko zna kakve će sve koristi do pederima donjeti.
srijeda, 30.01.2013.
naša kućica, naša slobodica.
Budućnost nam je sve više zapadnjačka. Na zapadu i bogatiji cijeli život provedu u unajmljenim kućama i ne osjećaju stid ili nelagodu zbog toga. Kupnja kuće je za njih luksuz, ili stana, ne bitno. Oni imaju svoju slobodu, fleksibilnost jedini je uvijet za tu slobodu i fleksibilnost selidbe stalni i dostatni prihodi. To je uvijet koji kod nas nije ostvaren. Jasno osim tog uvijeta treba i svjest vlasnika iznajmljivaća malo izmjeniti. Ni oni kod iznajmljivanja ne dopuštaju neke slobode svojim klijentima, koje bi isti osjetili kada bi imali vlastiti krov nad glavom, no to će se vjerujem mjenjati.
U budučnosti, stan ili kuća u vlasništvu bit će poput štednje u banci, tek zamišljena suma novca, bez ikakve sentimentalne povezanosti sa nekretninom, što bi trebalo dozvoliti unajmljivaću da radi i u kući i u dvorištu više manje što ga volja, sve dok svojim djelovanjem ne ugrožava vrijednost nekretnine.
O sutrašnjici trebamo razmišljati bez stida. U slučaju da ne uspijemo kupiti vlastitu nekretninu, nema govora o neuspjehu. Drugi problem jasno javlja se posao koji će biti daleko nesigurniji što će izravno ugroziti redovitost i sigurnost naših primanja, ali možda onda oholi hrvati odustanu od ideje o bogatstvu preko noći, o nedostojnim poslovima i tako dalje. Već sad sve je više onih koji ne poznaju pojam nedostojnog posla a bit će ih i više. Samo da se ima za platit mjesec. Čak i oni sa boljim prihodima vjerujem da će u budućnosti razmišljati o mjesecima, a ne više o godinama. Jeli to bolje, pravednije ? To je zapad. To je ono na što smo se desetljećima, pa i stolječima pozivali, to je ono o ćem smo uvijek sanjali, to je u konačnici ono što smo učinili od osobne ali i društvene imovine. Pradjedovske kuće i polja, prodali smo, postali smo gradski ljudi, ljudi od kapitala, šuškavog novca. Ako nešto prihvaćamo, prihvaćamo sve. I ono dobro i ono loše, tko se prije pomiri sa time, spozna, i privati ta, meni osobno nametnuta pravila, ali ipak pravila večine, taj će ili sačuvat šta se sačuvati da od pradjedovskog, ili se jednostavno prilagodit novim pravilima igre.
ponedjeljak, 28.01.2013.
U zemlji junak spava
Trzam tijelom,pomićem prste. Na rukama, na nogama, pokušavam podignut nogu, pa ruku... Zarobljen sam. Otvaram oči, a ispred mene samo mrak. Savijam ruke, približavam ih licu, udaram po daskama iznad sebe, koprcam se nogama. U lijesu sam !? Što radim u lijesu ? Ovo je neka zabuna? Ja nisam trebao umrijeti. Mene čeka otac, majka...Djevojka me čeka! Ni obitelji još nemam. Mlada, zdrava prsa, ruke...Kakva je ovo greška? Pokušavam vrištati, vrištim, ali nitko ne čuje. Moji prijatelji ! Sve noći koje sam trebao još lumpovati a nisam? Moja mladost! Što je sa majkom, djevojkom? Moj brat?! Sam je ostao na frontu! Tko će brinut o njemu? Što ako mu se nešto desi?! Moj Garo, tko će ga mazit, puštat sa lanca? Osjećam tonu zemlje nad sobom. Zarobljen sam. Osjetim kako je gore na travi, cijela moja obitelj, prijatelji. Osjetim suze kroz zemlju. Još mi je teže, lijes je još manji nego je bio, poludjet ću. Ne mogu više!
Mir mladiću. Ja sam, tvoja zemlja, tvoje tlo. Ovdje ti nitko više neće nažao. Mir mladiću, sada te pokriva ona za koju si poginuo. Mladost, život...Tvoj život ti ne mogu vratiti. Ni ja, ni itko drugi, ali ne brini, nitko ti grob neće dirati, tvoj ubojca neće gazit po tvome grobu. Spavaj. Slušaj kako slobodno dišem, zbog tvoje mladosti ja sada dišem. Hrvatska sam. Hrvatsko sam tlo. Hrvatska zemlja pokriva ti mlado tijelo. Ja te sada štitim, kao što si ti branio mene. Spavaj, mirno spavaj moj junače
nedjelja, 27.01.2013.
Hrvatski radnik
Hrvatski radnik, prolazi ulicom. Obućeni po modi od prije dvadeset godina. Cestom prolazi cirkus. Al čudan neki cirkus. Klauni nemaju osmjeh. Čak ni nacrtan. Klauni su to mrtvog lica. Ili pak, možda to i nisu klauni ? I nije ovo rugalica dokonog dandija, što ljudstvo ne prati posljednji krik mode, tek zaustavljena slika u vremenu. Ovo čak ni nije ljudstvo koje ne prati modu, štoviše ovo ljudstvo je posljednji krik mode. Ovo ljudstvo je radnik na ulici. Svježa priča, čest motiv popularne fotografije. Ma i moda od pred dvadeset, trideset godina, može se nosit, al pogledaj kako je oni nose. Jakna nekako na stranu, ženska torbica izlizane lažne kože, jens što više visi nego stoji na nozi. A pogledaj boje. Pogledaj te užasno neskladne boje na onoj ženi. Boje koje vrište „nije da nebi bolje, ali nemam! Ljudi, bolje nemam!“ I kolona ide dalje. Klatare se transparenti na ramenima, torbica bi svak čas mogla spast sa ramena, ali nije bitno, torbica nije bitna. Žena je daleko.
Žena je dalje od meksika, ili turske, dalje od mjesta radnje omiljenih sapunica, zapravo sapunicu, kako stvari stoje, neće više ni gledati, pribojava se povratka kući. Pribojava se da ne pritisne prekidać, a svjetla nema. Nema struje. Radije da se klatari ulicom. Na jednom ramenu torbica, na drugom transparent. I na čas se prene iz misli. Vidi lice svoga djeteta u školi, pa se prodere pokoju prosvjednu parolu. Ma, zapravo to i nije parola, to je iskreni očaj, ljutnja, bijes...u konačnici to je gola nemoć. Smiješno...
Smiješno je zapravo to sa tom odjećom. Ljudi nose komade iz svojih najslavnijih dana. Odjeću iz slavnih dana kombinata, tvornica i socijalnih prava. Kraljevi i kraljice što su davno abdicirali, ali krune su im ostale. Zaboravili ih skinut po odlasku...I nije lako tim kraljicama. Nije, ali one bar viknu tu i tamo. Zaplaću, proderu se, zacvile. Pogledaj kraljeve. Zubi stisnuti u grču, usne obješene...samo vise. I nema na licu suza. Nema suza, al pogledaj trag na licu...Pogledaj trag što je ostavio ponos dok je curio. To je roditeljski ponos curio niz lice. Što će sinu da dade jesti? Kako će mu kupit tenisice, ni na nogomet neće moć. To je čast hranitelja obitelji curila. Muška čast sljevala se niz lice. Zapne u grlu, i onda se samo spusti preko lica. I noga ide pred nogu. I ne osjeti se da je okružen bratom po nevolji. Isto mu je kao da i posve sam korača ovom cestom srama. I ne osjeti razumjevanje prolaznika, samo knedlu u grlu. Neda mu da guta, da diše. Kao da bi suza na lice, al ne može plakati. Nije da ne želi. O rado bi on zaplakao, ali nema više što da isplaće. Presušile su suze. Kralj više nije kralj. Kralj se više ni čovjekom ne osjeća.
Ide hrvatski radnik ulicom. Tužno klizi pogrebna povorka. Koga zakapaju? A jednostavno, radnički život i dostojanstvo. Što sad sljedi ? Preživljavanje. Mnogo preživljavanja, mnogo crvenjena. Svak će da pita za kesu. A kesa prazna. Svak će račun da gurne pod nos, a što da on radi sa računom? Jebeno što? Za stolom će gladna usta da pitaju za nešto više od suhog kruha i jaja ako bude sreće. Kad otvori frižider može bit sretan ako i svijetlo pronađe u njem. To je super, to je dobro! To znači da još struju nisu isključili. A najgore je...Tako je najgore kad pogledaš te dvije ruke. Te dvije zdrave ruke. I zemlju bi kopale samo da ih netko traži. Ali nitko ne traži. Nitko ih ne treba. Nitko ih ne želi. Jebiga ljudi, jednostavna takva je moda. Srž mode je uvijek ujedno i žrtva iste mode. I to vrlo krvava, u pravilu, krepana žrtva mode.
Ide šarena, generalno siva kolona ulicom. Idu posljednji put kao društveni problem, kao grupa. Makar i kao grupa propalih radnika. Od sutra više neće biti ni to. Od sutra su oni -
subota, 26.01.2013.
Kiša topi, zmija ujeda, snijeg pokriva...
Kiša lijeva, niz cestu
Voden val juri
Zidovi glineni čupovi
Kamenčića puni
Lijeva kiša, pada
Sve pada...
Studen, tiha zmija
Gmizi sobom
Uvlači se u krevet
U mišiće, kroz uši
Do srca
Umire, rastaće se,
Kule od pijeska
Ide noć, ide sporo
Kiša potopila
Zmija ujela
Leševi ostali
Pred zoru, nema sunca
Više sunca nema
Snijeg pada, stidljivo
Polako
Pa sve hrabrije
Sakriva leš,
Na sramotu života
Što vrišti
Na sramotu časti
Ljubavi i povjerenja
Ipak snijeg pada
Tiho, bez krikova
Bez suza, brzo prekriva
Malo što moglo je bit veliko
Bit će bijelo ipak
U časti što je stvarano
U nečasti razrušeno
Časno pokopano
Ostaje nada...
Jaglac na proljeće
Zažuti to mjesto
Nešto ipak nastavi rasti
...
Snijeg kao pijesak vremena
Kao zavijet prirode
dječjoj sreći
da se zaboravi loše
da sačuva dobro
srijeda, 23.01.2013.
ti i ja
Ni ona završena
Nisi ovdje kao najbolja opcija
Ti si sve, nikad opcija
Nisi odabran od potrebe
Od tadog trenutka
Životna si potreba
Ona što raste i umire
U nama samima
Što se rađa sa prvim poljupcem
A odlazi u vječnost sa posljednjim dahom
Ne odlaziš sa prvom zgodom
Mi ne znamo za sutra
Ne poznajemo kraj
Za nas, mi ni nismo borba
Mi smo jedno drugome zrak
Voda žednome
Onaj si zbog kojeg boli
Ali nikad onaj od kojeg bol dolazi
Ako si ovdje sve dok
Jedno od nas, suze
Više i ne osjeti
Topline nema da podjeli
Poljupce ne prima
Tada znam da sam Ti
Da sam sve ti poznato
Moja posljedna si volja
Što na svijetu ostavljam
A sa sobom je nosim
Tvoje suze jamac su
Moje svrhovitosti
Moja povijest, put...
Moj epigram
Gdje si moj temelj
Tvoja sam podloga
utorak, 22.01.2013.
pet minuta
Samo toliko tražim
Ne za sebe, već za tebe
Pet minuta među plahtama
Plahtama mladosti,
Neodgovornosti, ludosti
Ostani još samo malo
Još pet minuta klošarenja gradom
Švercanja u javnom prijevozu
Ljubi me još pet minuta
Igraj se mojim ušima
Grickaj me, ljubi me
Još samo pet minuta
Za dobro staro jeftino pivo
Zadnje žicanje cigare ulicom
Daj svojoj mladosti još toliko
Svojim uspomenama
Neka to bude naš poklon tebi
Lako za mene, ja sam i sutra tu
I sutra uz jeftino pivo
Skitnje gradom, preskakanja ograda
Mladih cura i jeftinih izlazaka
Ali ti si sutra druga žena
Sutra upoznaješ budilicu
Prvu kartu za bus
Umjesto pive, vino
Umjesto klošara, mamini sinovi
Sutra ti i ostatak tvog života
Danas mi i tvoja mladost
Zadnjih pet minuta.
ponedjeljak, 21.01.2013.
Ne diraj mi HDZ
Mnogo se reži na gospodina Karamarka, još ga se više sprda gdje god se to stigne, gotovo kao nekoć Jadranku Kosor, iako je ona i dalje neprikosnovena perjanica političke groteske u Hrvata. Stranka koja broji preko 200 000 članova, stranka koje su članovi ili već na koji način sa njom povezani najmanje polovica svih hrvatskih poduzetnik, poslodavaca i ostlih rukovodećih persona. Stranka koja sjedi na optuženičkoj klupi. Stranka koja ima imiđ kriminalne organizacije, silovatelja domoljublja i tako dalje.
Ako bi morao birati između HDZ-a i SDP-a, odmah bi se i vrlo jasno odlučio za HDZ. Sa HDZ-om uvijek znam na ćemu sam. HDZ uvijek opravda realna očekivanja, suvislog kritičara i promatraća hrvatske realnosti. HDZ je nešto poput sabirnog logora ljudi, skrivenih, da ne kažem prljavih motiva. Jedna narodna lijepo kaže, drži svog prijatelja blizu, a neprijatelja još bliže. Držmo, očuvajmo, obranimo HDZ i sigurni smo da ćemo uvijek znati na ćemu smo. Dok pak oni drugi, oni crveni vrazi, bez njih se može. Kada bismo morali jednom riječju opisati pojedine stranke, HDZ bi nesumnjivo opisao sa – Kriminal! Dok pak SDP sa – Nesposobnost. Jer SDP je stranka prepuna prosjećno nesposobnih ljudi, to čak nisu ni najnesposobniji, već prosjećno nesposobni, gori su i od HNS-a koji pak teško da mogu opisati jednom riječju, jedino ako se – malopimpekastiljudi, može smatrati jednom riječju ?
No da se vratim na bit svoje misli. HDZ je uistinu najvrednije nasljeđe pokojnog Tuđmana, vrednije i od samostalnosti jer HDZ je zbilja, a samostalnost tek fikcija. Treba li nam SDP? Možda jer po istini, nije loše znati gdje se nalazi ona večina malog kapaciteta a ogromnog ega, gdje je formula obrnute proporcionalnosti u svom najtočnijem rezultatu. Ali dobro sad, SDP ionako nije pokretač mojih misli. Koliko je HDZ u prednosti pred SDP-om dovoljno je pogledati partijsku vrhušku i njihov kopirantski nadmoćni podsmjeh, njihov rad na tom osmjehu, grupna dosljednost je uistinu hvalevrijedna no i dalje taj osmjeh najbolje stoji najvećem od najvećih HDZ-ovih izuma Ivi Sanaderu, koji savršenstvom svoje mimike dovodio do ekstaze, u isto vrijeme ga mrziš i diviš mu se, kopiranti su jedva irintantni. Zbog svega toga, i zbog mnogo više toga HDZ mora dalje !
Studiranje u Hrvatskoj godine Gospodnje 2013.
Iz današnje perspektive, davnih godina, tamo sa početka dvadesetog stoljeća, ili još bolje da se vratim posve u devetnajsto stoljeće, zna se tko je odlazio na studije. Ljudi poput Ivice Kičmanovića koji su samo zahvaljujući učitelju, svečeniku i ponekom meceni uspjeli spremiti diplomu u džep. No u selu, jedan je Kičmanović... Jesmo li napredovali ? Teško je reći. I u 2012. godini bilo je ljudi koji su odustajali od fakulteta zbog nedostatka novca. Istina, danas imati diplomu i nije neka privilegija, prije jedan okidać frustracije više, dok ti poslodavac kaže da si prekvalificiran i da ne odgovaraš potrebama posla.
No ajde, na stranu dobivanje posla, treba prvo dobiti diplomu, a tu smo zakazli u ovoj zemlji znanja. Studiranje je po novome besplatno za sve, prva godina, a kasnije prema zaslugama, tko položi sve ispite ne plaća ništa, tko ne položi plaća, i ne može poštenije od toga. No Jovanovićevo ministarstvo previdjelo je daljnje događaje nakon te odluke razvikane na sva zvona. Problem je što sve manje novih maturanata odlazi na fakultet. Nažalost fakultet danas nije jamstvo za dobivane posla, ima svoje troškove koji nisu mali, a diploma ne jamči nikakav posao i samim time povrat uloženog za vrijeme studiranja. S druge strane imamo diplomirane ljude koji su shvatili da je bolje studirati, skupljat diplome i znanje nego sjedit na zavodu i odlučili su se upisati za još jedan fakultet.
Tako danas imamo situaciju da svaki peti, prema nekim procjenama svaki deseti brucoš, zapravo je stari student koji je već završio neki fakultet. I tu pada zamisao ministarstva u vodu. Država treba plaćati za onoga za kojeg je već platila. I domislili su se. Neki dan javio se jedan moj stari kolega i nešto me pita za radno vrijeme referade, i sad mi bla bla, i došli smo do toga zašto njemu treba referada. Naime, čovjek je prošlo ljeto upisao novi fakultet, naravno besplatno po planu i provedbi SDP-ovog ministra, odradio prvi semestar i dobio je informaciju da bi studenti koji su već studirali negdje trebali platiti godinu. HALO ! Usred akademske godine, nakon što je jedan semestar već prošao oni bi da se ipak plati godina. I to ne 200 ili 300 kn, već preko 7 000 kn. Tko će izmislit taj novac tako iznenada ?
Upis na fakultet svojevrsno je sklapanje ugovora između studenta i visokoobrazovne institucije, kako je moguče da na danu upisa nitko ništa ne kaže o nekom plaćanju, već usred godine se sjete ? I onda se fakultet pravda da su oni nastojali izgladit problem sa ministarstvom, ali znamo kako gospodin Jovanović riješava probleme, tako da ovaj problem vrlo uspiješno nije riješen. Kada se resorno ministarstvo upita zašto nije bilo nikakve informacije, pa se studente nebi dovelo pred zid, no ministarstvo se pravda kako su oni stavili odluku na stranice ministarstva, samo eto u moru informacija ostala je nekako neprimjetna. Nimalo glasno i pompozno obavljena za razliku one odluke o besplatnom studiju za sve. I sad dok fakulteti glumataju saveznike, i peru ruke, lopticu prebacuju na ministarstvo, ministarstvo pak u arogantnom stilu vladajuće garniture kratko navodi da objava odluke postoji, studentima ne ostaje ništa nego izmislit novac, ili pokupit indeks i na zavod. Hoće li se borit za svoje pravo ? Živi bili pa vidjeli, zbog svih nas, nadam se da hoće.
I tako godine Gospodnje 2013. Imamo situaciju gdje platiti fakultet predstavlja neizdrživ teret za budžet. S jedne strane sve je manje novih maturanata, a s druge strane sustav vrti iste studente, jer ih je tu vratilo tržište rada koje ih jednostavno ne treba.
nedjelja, 20.01.2013.
Budućnost lokalnih izbora
A upravo je to ono što treba u ovoj situaciji. Politički kadar je zahvatila već spomenuta pandemija nesposobnosti, nakon vala korupcije i nepotizma, izgleda kako nema kraja lošim biračkim odlukama. Danas političkom scenom vladaju velika ega, malih sposobnosti. No zadovoljava li postojeća ponuda kadrova, koje stranke nude ? Vjerojatno ne. To su više manje iste stranke, isti kadrovi, koji se vrte u krug, iznova i iznova. Potrebne su promjene ! Potrebno je da birači aktivnije prate političke odluke, i to ne one na državnoj razini, već prije svega na lokalnoj, jer nas zanima ono što nam je bliže, neposredan prostor u kojem živimo.
Pomalo se već znaju nositelji lista vjerojatno svih stranaka. Ako ste pogledali ponudu, to je i opet riječ o istim igračima. I što sad, opet istima dopustiti traljavost ? Mladi prije svega, koliko vas je na burzi? Koliki obijate pragove zavoda bez uspijeha, pa eto ako vam se i ne prosvjeduje po zagrebačkim trgovima, malo pozornosti ipak obratite na lokalnu politiku. Ne pozivam da ulazite u stranke, naročito ne ako se ne slažete sa njima, a danas se teško slagati sa njihovim djelovanjem. Sadašnjost nudi stranačku bipolarnost, koja, zapravo i nije više neka bipolarnost no da se ne ulazi dubje u to dovoljno je reći da demokracija za opciju nema samo stranačku organizaciju, naročito ne samo dvostranačje, već ona vapi za nezavisnima, za narodnim tribunima koji nisu isuviše ogrezli u stranačke ideologije.
Potrebno je promislit o sebi. O onome što se može ponuditi svome kraju, i ako se netko može pronaći svojom ponudom u potrebama prostora na kojem živi neka se aktivira. Siguran sam kako nezavisni političari mogu donjeti samo korist politici i svojim biračima. Ništa se ne gubi, a puno se može dobiti, makar i smanjivanjem samovolje pojedinih stranaka i njihovih članova, makar samo kao svojevrsni nadzor nad istima. Nije svima suđeno biti na čelu, ali svakako je obaveza većine, ako ne i svih, da aktivno kontroliraju one koje je narod odabrao. Osobni interesi vođeni sljepim egom su vrlo popularni, ali visokodižućim nosevima potrebno je obrisati pod !
